Barbara Matejčić
|
17. 09. 2010.
politika, društvo, mediji
U zadnjih dvadeset godina je 100.000 tekstilnih radnika, mahom žena, ostalo bez posla, a da se na to nije potrošila ni desetina brige koja se posvećuje brodogradilištima
Godine 1990. u proizvodnji tekstila, odjeće, obuće i kože u Hrvatskoj 126.314 radnika je imalo zaposlenje. Prije godinu dana – u kolovozu 2009. – zaposlenih je u toj industriji bilo tek 35.754. Bez posla je ostalo onoliko ljudi koliko cijeli Osijek broji stanovništva, a Osijek je četvrti grad po veličini u Hrvatskoj. Od onda je broj zaposlenih još padao tako da je u zadnjih dvadeset godina ukupno oko 100.000 ljudi izgubilo radna mjesta u proizvodnji odjeće i tekstila. Od toga su velika većina žene. Točnije, oko 85 posto. One koje su imale sreću da zadrže posao, imaju plaću u prosjeku oko 3000 kuna. To je za 45 posto niže od prosječne plaće u Hrvatskoj. I za trideset posto niže nego što su plaćeni oni rijetki muškarci u toj branši. Država godinama ne poduzima ništa zbog onih plaća u toj branši koje su niže od zakonski minimalnih. Iako dobro znamo što se sve ne može kupiti s 3000 kuna, usporedbe radi navedimo da je prosječna potrošačka košarica za lipanj ove godine iznosila 6.631,27 kuna za četveročlanu obitelj. Radnice u tekstilnoj industriji uglavnom se uklapaju u tu sliku: najčešće su to žene između 35 i 55 godine života, koje su rano počele raditi i imaju obitelj.
Draženka Đaković, Đurđa Krnjak i Đurđa Grozaj
Đurđa Krnjak, Đurđa Grozaj i Draženka Đaković sve su te uništavalačke godine u tekstilnoj industriji prošle relativno stabilno. U zagrebačkoj tvornici tekstila Kamensko d. d. broje već silne godine radnog staža i ne razmišljaju ni sekundu kada navode točan datum kada su počele raditi u toj tvornici. Svima im je upravo u ovo ljetno i ranojesenje doba okrugla obljetnica u Kamenskom. No nije im baš do slavlja. Đurđa Krnjak počela je raditi 1. lipnja 1980. sa 18 godina. Đurđa Grozalj 13. kolovoza te iste godine, s 23 godine, ali je došla u Kamensko s već pet godina staža. Najmlađa od njih, Draženka Đaković, počela je 1. listopada 1990., kada je imala 20 godina. Za vrijeme rata su pod uzbunama šivale uniforme na koje su se kasnije vješali ordeni zaslužnih muškaraca, nositelja raznih povlastica, poslije su izrađivale kvalitetnu modnu konfekciju, uglavnom muška i ženska odijela za zapadnoeuropska tržišta. Tu, gdje su provele sve te godine, mislile su i završiti svoju radnu karijeru. Kamensko postoji još od 1949. godine, poslovalo je pristojno, narudžbe još uvijek dobiva pa se to činilo sasvim mogućim. No, i njih je dohvatio tipični hrvatski tranzicijski scenarij, koji u toj branši za radnike završava uglavnom na burzi rada. Bez velike perspektive ponovnog zapošljavanja.
Izvor: publikacija Ostvarivanje politike jednakih mogućnosti za tekstilne radnice/ke, Centar za ženske studije, 2009.
Za Kamensko je u kolovozu pokrenut stečaj. Tako su odlučili sami radnici nakon što im više nije ostala ni jedna druga, prihvatljivija opcija. Nisu dobili plaće i naknade za prijevoz od travnja ove godine, a porez i doprinosi im nisu uplaćivani pune dvije godine. Kod liječnika ih još uvijek primaju, mada ni sami ne znaju kako jer im troškove zdravstvenog osiguranja tvrtka nije pokrila. Stečaj im je jedina šansa da naplate ono što im duguju. Što se dogodilo s Kamenskim, koje se još uvijek na svojoj internetskoj stranici reklamira kao Kuća europske mode, dok lagana glazba svira u pozadini i smjenjuju se modeli u odjeći proizvedenoj u neprekidnoj buci tvorničkog pogona, od čega su, kažu, svi pomalo oglušili? Rasap je počeo prije par godina, kada je Kamensko prešlo u ruke novih vlasnika, a sindikat je upozoravao na moguće nepravilnosti u privatizaciji tvrtke. Od tada su se redale razne investicije i gomilali su se dugovi. Radnice kažu da su im čak plaćali pregled kod privatnog ginekologa, mada za to nije bilo ni potrebe ni novaca.
Jedna od većih investicija bila je kupovina zemljišta u Svetoj Heleni, gdje su im obećavali da će biti ''najmodernija tvornica u Europi''. Na taj se projekt utrošilo dvije godine i tko zna koliko novaca da na kraju ništa ne bi bilo napravljeno, osim što se tvrtka dodatno zadužila na račun tog zemljišta. Sve je na kraju završilo s 32,5 milijuna kuna duga prema radnicima, koji sada tvornicu u koju su uložili tolike godine nazivaju Kućom europske sramote. Radnici otvoreno govore da se tvornica gasila planski, kako bi se vrijedno i veliko zemljište, čak 26.000 četvornih metara u centru Zagreba, odmah pored Trga Francuske Republike, prodalo i na tome dobro zaradilo. Sve to vrijeme, i dok je račun tvrtke blokiran, u Kamensko su dolazili ministri hrvatske Vlade kako bi naručili odijela po mjeri, koje su im onda šivale radnice, ne dobivši za svoj posao plaću.
Više...
PROFIL Tekstilne radnice: Počinje raditi s 15 i ne dočeka mirovinu