Novi val – Globusov maskembal?

Asja Bakić | 08. 09. 2010.

Kako žene pišu bolje samo kad EPH tako kaže

Kada je krajem lipnja ove godine u Globusu izašao članak Novi val ženske književnosti: Priznajte mi pišemo bolje, digla mi se kosa na glavi. Htjela sam odmah pisati o tome, stvarno sam htjela, ali problem s takvim tekstovima koji se tiču ženskog stvaralaštva, jeste što su aktualni čak i kada više nisu. Nekih mjesec dana ranije, u svibnju, imala sam sličnu blokadu: na Subversive Film Festivalu u istom su danu održani panel Žene i (per)formativni socijalizam (od 16 do 18h, info, galerija) i okrugli stol Kolaps neoliberalizma i ideja socijalizma danas (19h). Glavna razlika nije bila u cijeni ulaznice, već u činjenici da ste za 25 kuna mogli čuti nešto što biste za puno manje mogli pročitati u Jutarnjem, a ono što ste koji sat ranije mogli čuti od feministkinja – besplatno, nikada ne biste mogli pročitati u tom EPH-ovom izdanju. I svi znaju zašto. Pisala ja o tome odmah ili par mjeseci kasnije - svejedno je.

I dok su feministkinje i njihove reminiscencije na vrijeme AFŽ-a, Starta i Jugokeramike završile u Zarezu, hrvatske su spisateljice ukrasile 1020. broj Globusa. Članak počinje velikom grupnom fotografijom na kojoj Maja Hrgović, Ivana Simić Bodrožić, Dorta Jagić i Sibila Petlevski, poredane kao lutke u izlogu, upozoravaju da je ideja D. H. Lawrencovog eseja Dajte joj model – posve utemeljena: svaka od njih zavodi i dodvorava se čitatelju na drugačiji način. Kažem čitatelju, jer za čitateljice EPH ima spremno jedno drugo G (Gloria, Grazia – you name it!).

Najbolja knjiga u Hrvatskoj?

Tako je Hrgović feministica, vamp žena koja kastrira. Simić Bodrožić je djevojka sa sela i vesela djevojčica. Dorta Jagić podsjeća na mamu Mumi, a ovogodišnja dobitnica T-portalove nagrade za roman godine, Sibila Petlevski – na bečku damu. Problem s njihovim poziranjem je višestruk. Kao prvo, očekuje se da njihovo pisanje korespondira s njihovim izgledom, što znači – da nisu zgodne – ne bi pisale tako dobro, a da ne pišu tako dobro – o njima ne bi pisao Globus. Teško je zamisliti hrvatske pisce poredane u takav niz. Oni se, uostalom, nemaju potrebe dodvoravati jer samo je 8. mart dan žena i samo je ova godina „godina žena“. Njihova je vječnost! I dobre plaće u EPH-u i drugdje.

Uzmite samo za primjer dvojicu hrvatskih pisaca – Miljenka Jergovića i Antu Tomića, koji su istovremeno i kolumnisti u Jutarnjem listu. Pretpostavljam da je razlog zbog kojeg su Globusove novinarke tražile njihovo cijenjeno mišljenje – to što su kolege i što je puno lakše kontaktirati nekoga u redakciji. I dok Ante Tomić kratko objašnjava kako ga žene ne ugrožavaju jer ga ne ugrožava nitko, Jergović koristi medijski prostor svog poslodavca da se obračuna, po tko zna koji put, s blogerima i objasni čitateljima koje to spisateljice valjaju, a koje ne. Tako se na njegovom spisku ne nalaze Daša Drndić i Dubravka Ugrešić. Razlog? Ne pišu dovoljno dobro. Njima Jergović poručuje da utjehu nađu u spolu. S obzirom da EPH stoji iza njega, mislim da bi ga obje trebale poslušati.

Drndić i Ugrešić također pokazuju što još ne valja s fotografijom s početka članka: da su one kojim slučajem završile na njoj – postalo bi jasno da žene ne pišu od jučer, da se hrvatska književna produkcija žena ne dijeli da chick lit i ostalo, i da „žensko“ pero ima moć čak i ako je na crnoj listi Europapress Holdinga.

Pretpostavljam da bi spisateljicama trebalo imponirati što su globusove novinarke Mirjana Dugandžija i Jelena Jindra dobile za svoju priču sedam stranica EPH-ovog tjednika i priliku da pokažu kako žene danas pišu bolje od svojih muških kolega – ali ideja da je ovo „godina žena“ uz samu sliku i potpuno deplasiran naslov Priznajte, mi pišemo bolje, čini im, zapravo, medvjeđu uslugu. Bolje od koga? Od Ante Tomića i Miljenka Jergovića? I opet – Ugrešić pokazuje da, na svu sreću, ne možeš ženama staviti stakleni plafon nad glavu. Postoji način da se piše izvan onoga što je „dozvoljeno“. Na našu sreću, autorice koje je Globus reklamirao – to itekako znaju. One pišu odlično i nemaju namjeru stati. Problem je, dakle, u medijskoj mašineriji koja im svakih sedam godina daje sedam stranica. I onda slijedi – sedam godina tišine. Osim ako niste Vlatka Pokos. Onda vas čeka drugačiji tretman.

Najbolja knjiga u Hrvatskoj?

Idu li spisateljice u raj? Po Vlatki Pokos – one tamo već žive. Za razliku od grupice hrvatskih spisateljica koju je EPH kratkoročno prigrlio – Pokos je stalna gošća njihovih izdanja. Kako i ne bi bila – kada ih prodaje. Najmanje što su mogli napraviti jeste pohvaliti njezin prvijenac. Tu je zadaću na sebe preuzeo Tomislav Čadež, kritičar iz Jutarnjeg. Čadež je Život u raju proglasio čistom literaturom – i objasnio kako bolju knjigu nije napisala nijedna hrvatska književnica. Bar ne ove godine. Pet dana kasnije – u svom 1020. broju, Globus hvali druga imena. Kome, dakle, vjerovati? Europapress Holdingu ili Europapress Holdingu? Moraju li sve žene biti „ponižene i prevarene“ da bi pisale dobro kao Vlatka Pokos? Ili nam možda EPH poručuje da je Vlatka Pokos najbolje što hrvatska književnost danas nudi jer je ona najbolja među spisateljicama, a spisateljice su, kako Globus objašnjava, bolje od pisaca?

Na kraju samo treba reći da, devet brojeva kasnije, Globus preporučuje 43 knjige za ljepšu jesen među kojima nema niti jedne autorice koja piše bolje. Štoviše, uopće nema domaćih autora. Tek par preporučenih naslova napisale su žene i skoro sve ih možete naći u rubrici Biografije, memoari. Spisateljicama je, dakle, kao i feministkinjama prepušteno sjećanje: sljedećih nekoliko godina, dok se EPH opet ne sjeti da ih spomene, autoricama samo preostaje da se prisjećaju gostovanja u Globusu, tog – života u raju.