| 16. 12. 2010.
Prije nego sam sjela da napišem ovaj tekst, pogledala sam film V for Vendetta i moram priznati da sam plakala. U mojoj bi verziji filma V, doduše, bila žena, ali bi Evey (Natalie Portman) zadržala odgovornost da spusti polugu i raznese simbol tiranije, zgradu britanskog parlamenta. Poslije njezinog zahvata – svijet će biti drugačiji, bolji. V for Vendetta je distopija koja se nada sretnom završetku, i mada nalikuje onome što živimo sada, ta je celuloidna stvarnost bitno drugačija od naše – ovdje nema nikoga tko bi polugu spustio do kraja. Iako je u kina pušten davne 2006, film i dalje upire prstom u apatiju i apolitičnost onih kojih se politika direktno tiče: kao da živimo nastavak u kojem V nije smogao snage da dovrši svoju odmazdu, a Evey nije pokrenula vlak.
Krajem studenog, WikiLeaks (osnovan 2006.) napravio je čudo i digao svijet na noge objavljivanjem depeša američke diplomacije. No dok se u filmu V for Vendetta, ljudi masovno priklanjaju ideji slobode i poistovjećuju s glavnim teroristom, WikiLeaks je podijelio javnost na one koje su oduševljeni civilnim neposluhom Juliana Assangea, čovjeka koje je inicijativu pokrenuo, i na one koji bi ga najradije vidjeli mrtvog. Postoji, međutim, mnogo onih koji još uvijek ne znaju što da misle. U neodlučne spadaju i feministkinje koje su zabrinute pričama o silovanju za koje Assangea terete švedske vlasti.
NASTAVAK TEKSTA na www.voxfeminea.net.
| 14. 11. 2010.
Ilustracija: Goran Zubak
Vijest o rođendanskom 5. tulumu najčitanijeg neprofitnog hrvatskog portala H-ALTER-a brzo se proširila svim uzanim domaćim alternativnim pravcima. Uredništvo H-ALTER-a detaljno je online opisalo što sve nisu i što jesu uspjeli postići u ovih 5 godina, te koji im je generalni plan za slijedeću petoljetku. Nakratko smo ih zagnjavili na prepunoj rođendanskoj proslavi, pravom malom red carpetu civilne scene koji je u četvrtak 11.11. održan u Legacy klubu u Mesničkoj te donosimo kratak video.
Da H-ALTER radi na jačanju svog marketinga, urednik H-ALTER-a Toni Gabrić nam je rekao u razgovoru, a odmah sutradan došla je i potvrda u obliku teksta - izvještaja sa rođendana:)
| 23. 10. 2010.
Fer upozorenje: ovo je dugačak i politiziran tekst. Dalje čitate na vlastitu odgovornost.
Slavenska mitologija ima kategoriju “bjesova”, zločestih stvorenja koja žive oko korijena svjetskog drveta i, zajedno sa zmajevima i raznim drugim demončićima, ljudima, općenito govoreći, stvaraju frke. Bijes je, dakle, kod nas jedna loša kategorija, opasna i neugodna.
Pošteno govoreći, nismo mi ni jedini u tome: gotovo cijelo čovječanstvo ima neku vrstu tabua prema bijesu – a to je i razumljivo, jer smo mi ipak čoporske životinje, a bjesovi u čoporu obično dovode do propadanja zajednice1 . Ali to ne znači da bjesove treba staviti u zapećak i zanemariti. Baš obrnuto. Bijes je jako, jako važan, ne po tome što se pojavljuje, već po tome zašto se pojavljuje. Jer bijes nikad nije bezrazložan, čak i kad se čini neopravdanim2 . Razumjeti bijes – a pogotovo razumjeti tuđi bijes – je jako važna vještina.
| 18. 09. 2010.
I drugi dan Voxa je za nama. I bilo je zanimljivo kao i prvog! Uz filmski i muzički program, razgovarale smo o medijima i načinu na koji ih doživljavaju, preoblikuju i koriste žene. Konkretnije, Cunterview je pozvao Rode, Rozekoze i Libelu na dijalogiziranje o pitanjima koja se tiču organizacije i plasiranja informacija koje su bitne za bolje funkcioniranje žena i civilnog društva u Hrvatskoj. Uz njih je na ovom sastanku bila i predstvanica Centra za ženske studije, Sandra Prlenda – koja je na kraju rekla nešto o načinu na koji Centar i njegovi projekti računaju s internetom.
Na početku smo govorile o prednostima rodno senzibliziranih medija u odnosu na mainstream medije koji ne obraćaju dovoljno pažnje na sadržaje koje nude javnosti. Istaknule smo kako medijski projekti koji računaju s drugačijim sadržajima dozvoljavaju ženama razmjenu ideja i informacija koje se ne temelje na općim mjestima i uvriježenim idejama o tome što žene danas zanima. Takvi mediji, poput Cunterviewa (i ostalih, njemu sličnih sajtova) – premošćuju nedostatak prostora u mainstream medijima u kojima se ženama nude samo soft informacije i istovremeno ženama daju autonomiju i moć da same odluče kakav će ih sadržaj predstavljati.
| 17. 09. 2010.
Prvi dan Vox-a prošao je u znaku ekonomije. Druženje smo započeli dokumentarcem Womenfolk (Austrija, 2009.) – filmom koji je svojom temom žena-zemljoradnica otvorio raspravu o ženama i ekonomiji danas. O tome kuda ide kapital i zašto su žene na margini tržišne ekonomije u praktičnom, ali i u teorijskom smislu – govorila je Asja Bakić.
Od početka klasične ekonomije u 19. stoljeću, kada su žene zarađivale duplo manje od svojih muških kolega, pa do danas kada se razlika u primanjima kreće između 10 i 30% u korist muškaraca - stvari se nisu bitnije promijenile. Upravo zbog toga, imale smo se potrebu dotaknuti ovog gorućeg problema. Asimetrija u informiranosti, kako ističe Jacques Attali (Kriza, a poslije?, Meandar media, 2009.) – glavni je krivac za krizu kojom je Hrvatska i dalje zahvaćena. Ljudi su, poglavito žene, posve izmještene iz centra odakle se novac emitira na periferiju – u zemlje Trećeg svijeta i zemlje u tranziciji. Usporedo s deregulacijom tržišta koja je nastupila za vrijeme Ronalda Reagana i Margaret Thatcher i prevagom ultraliberala nad njihovim socijalno osvještenijim kolegama iz struke, a kako bi se srednji stalež potaknuo na veće trošenje usprkos rastućoj inflaciji i visokoj stopi nezaposlanosti – uvedene su porezne olakšice, niže kamatne stope i primamljiviji krediti.
| 17. 09. 2010.
U zadnjih dvadeset godina je 100.000 tekstilnih radnika, mahom žena, ostalo bez posla, a da se na to nije potrošila ni desetina brige koja se posvećuje brodogradilištima
Godine 1990. u proizvodnji tekstila, odjeće, obuće i kože u Hrvatskoj 126.314 radnika je imalo zaposlenje. Prije godinu dana – u kolovozu 2009. – zaposlenih je u toj industriji bilo tek 35.754. Bez posla je ostalo onoliko ljudi koliko cijeli Osijek broji stanovništva, a Osijek je četvrti grad po veličini u Hrvatskoj. Od onda je broj zaposlenih još padao tako da je u zadnjih dvadeset godina ukupno oko 100.000 ljudi izgubilo radna mjesta u proizvodnji odjeće i tekstila. Od toga su velika većina žene. Točnije, oko 85 posto. One koje su imale sreću da zadrže posao, imaju plaću u prosjeku oko 3000 kuna. To je za 45 posto niže od prosječne plaće u Hrvatskoj. I za trideset posto niže nego što su plaćeni oni rijetki muškarci u toj branši. Država godinama ne poduzima ništa zbog onih plaća u toj branši koje su niže od zakonski minimalnih. Iako dobro znamo što se sve ne može kupiti s 3000 kuna, usporedbe radi navedimo da je prosječna potrošačka košarica za lipanj ove godine iznosila 6.631,27 kuna za četveročlanu obitelj. Radnice u tekstilnoj industriji uglavnom se uklapaju u tu sliku: najčešće su to žene između 35 i 55 godine života, koje su rano počele raditi i imaju obitelj.
Draženka Đaković, Đurđa Krnjak i Đurđa Grozaj
Đurđa Krnjak, Đurđa Grozaj i Draženka Đaković sve su te uništavalačke godine u tekstilnoj industriji prošle relativno stabilno. U zagrebačkoj tvornici tekstila Kamensko d. d. broje već silne godine radnog staža i ne razmišljaju ni sekundu kada navode točan datum kada su počele raditi u toj tvornici. Svima im je upravo u ovo ljetno i ranojesenje doba okrugla obljetnica u Kamenskom. No nije im baš do slavlja. Đurđa Krnjak počela je raditi 1. lipnja 1980. sa 18 godina. Đurđa Grozalj 13. kolovoza te iste godine, s 23 godine, ali je došla u Kamensko s već pet godina staža. Najmlađa od njih, Draženka Đaković, počela je 1. listopada 1990., kada je imala 20 godina. Za vrijeme rata su pod uzbunama šivale uniforme na koje su se kasnije vješali ordeni zaslužnih muškaraca, nositelja raznih povlastica, poslije su izrađivale kvalitetnu modnu konfekciju, uglavnom muška i ženska odijela za zapadnoeuropska tržišta. Tu, gdje su provele sve te godine, mislile su i završiti svoju radnu karijeru. Kamensko postoji još od 1949. godine, poslovalo je pristojno, narudžbe još uvijek dobiva pa se to činilo sasvim mogućim. No, i njih je dohvatio tipični hrvatski tranzicijski scenarij, koji u toj branši za radnike završava uglavnom na burzi rada. Bez velike perspektive ponovnog zapošljavanja.
Izvor: publikacija Ostvarivanje politike jednakih mogućnosti za tekstilne radnice/ke, Centar za ženske studije, 2009.
Za Kamensko je u kolovozu pokrenut stečaj. Tako su odlučili sami radnici nakon što im više nije ostala ni jedna druga, prihvatljivija opcija. Nisu dobili plaće i naknade za prijevoz od travnja ove godine, a porez i doprinosi im nisu uplaćivani pune dvije godine. Kod liječnika ih još uvijek primaju, mada ni sami ne znaju kako jer im troškove zdravstvenog osiguranja tvrtka nije pokrila. Stečaj im je jedina šansa da naplate ono što im duguju. Što se dogodilo s Kamenskim, koje se još uvijek na svojoj internetskoj stranici reklamira kao Kuća europske mode, dok lagana glazba svira u pozadini i smjenjuju se modeli u odjeći proizvedenoj u neprekidnoj buci tvorničkog pogona, od čega su, kažu, svi pomalo oglušili? Rasap je počeo prije par godina, kada je Kamensko prešlo u ruke novih vlasnika, a sindikat je upozoravao na moguće nepravilnosti u privatizaciji tvrtke. Od tada su se redale razne investicije i gomilali su se dugovi. Radnice kažu da su im čak plaćali pregled kod privatnog ginekologa, mada za to nije bilo ni potrebe ni novaca.
Jedna od većih investicija bila je kupovina zemljišta u Svetoj Heleni, gdje su im obećavali da će biti ''najmodernija tvornica u Europi''. Na taj se projekt utrošilo dvije godine i tko zna koliko novaca da na kraju ništa ne bi bilo napravljeno, osim što se tvrtka dodatno zadužila na račun tog zemljišta. Sve je na kraju završilo s 32,5 milijuna kuna duga prema radnicima, koji sada tvornicu u koju su uložili tolike godine nazivaju Kućom europske sramote. Radnici otvoreno govore da se tvornica gasila planski, kako bi se vrijedno i veliko zemljište, čak 26.000 četvornih metara u centru Zagreba, odmah pored Trga Francuske Republike, prodalo i na tome dobro zaradilo. Sve to vrijeme, i dok je račun tvrtke blokiran, u Kamensko su dolazili ministri hrvatske Vlade kako bi naručili odijela po mjeri, koje su im onda šivale radnice, ne dobivši za svoj posao plaću.
| 17. 09. 2010.
PROFIL Tekstilne radnice: Počinje raditi s 15 i ne dočeka mirovinu
Koju školu najčešće završavaju tekstilne radnice?
Radnice u proizvodnji najčešće imaju samo završenu osnovnu školu, a dio njih i srednju školu. Sve je manje onih koji imaju završenu srednju školu tekstilnog smjera, raste broj radnica koje imaju zvanja kao što su frizerka, kozmetičarka, pedikerka i slično, no kako nisu našle posao u struci, rade u tekstilu.
S koliko godina u prosjeku počinju raditi?
S 15 godina, to jest nakon završene osnovne škole, ili s 18 godina, nakon završene srednje škole.
Znači li to da ne čekaju na posao?
Na posao ne treba čekati u dijelovima Hrvatske gdje je visoka gustoća tekstilne industrije. Međutim, mnoge kandidatkinje prestaju raditi istog dana kada su i počele ili u prvom tjednu, jer kada shvate što je normirani rad, kakva disciplina vlada, kako se svako neizvršenje odbija od plaće, jednostavno odlaze, više se ne pojave na poslu. Mladi ne žele raditi pod pritiskom pod kojim se radi i plaća radnike u tekstilnoj industriji.
Koliko u prosjeku imaju godišnjeg odmora?
Oko 26 radnih dana, ali ga najčešće moraju koristiti tako da dio koriste u godini za koju su stekle pravo, a ostatak moraju prenijeti u narednu godinu. Nikada se u cijelosti ne odmore u godini za koju su stekle pravo na taj odmor. K tome, često im dane godišnjeg odmora oduzmu kada nema dovoljno posla pa ih upute kući da čekaju dok se ugovore poslovi. To im se ne evidentira kako nalaže Zakon o radu, tj. kao vrijeme kada nisu radile zbog krivnje poslodavca, već im poslodavac piše godišnji odmor koji i nisu tražile. Najmanje su s djecom u vrijeme kada su školski praznici, jer ljeti mogu dobiti najviše 10 dana godišnjeg odmora u komadu.
| 08. 09. 2010.
Kako žene pišu bolje samo kad EPH tako kaže
Kada je krajem lipnja ove godine u Globusu izašao članak Novi val ženske književnosti: Priznajte mi pišemo bolje, digla mi se kosa na glavi. Htjela sam odmah pisati o tome, stvarno sam htjela, ali problem s takvim tekstovima koji se tiču ženskog stvaralaštva, jeste što su aktualni čak i kada više nisu. Nekih mjesec dana ranije, u svibnju, imala sam sličnu blokadu: na Subversive Film Festivalu u istom su danu održani panel Žene i (per)formativni socijalizam (od 16 do 18h, info, galerija) i okrugli stol Kolaps neoliberalizma i ideja socijalizma danas (19h). Glavna razlika nije bila u cijeni ulaznice, već u činjenici da ste za 25 kuna mogli čuti nešto što biste za puno manje mogli pročitati u Jutarnjem, a ono što ste koji sat ranije mogli čuti od feministkinja – besplatno, nikada ne biste mogli pročitati u tom EPH-ovom izdanju. I svi znaju zašto. Pisala ja o tome odmah ili par mjeseci kasnije - svejedno je.
| 16. 07. 2010.
16.07. 01:28 je. Spava mi se neopisivo, ali znam ako prespavam da ću izgubiti nit i osjećaj i da će mi sutra cijeli današnji doživljaj imati drugačiju, iskrivljenu, prošlošću prekrivenu nijansu.
Heroji ulice;) - photo by Tomislav Medak
A htjela bih reći
nešto slično ovom:
- Nema vas čega biti strah. Najgore što vam se može desiti je da se nađete u nekoj policijskoj postaji na 10 sati sa 20 genijalnih ljudi u jednoj malo toplijoj prostoriji. Moj omiljeni dio je bio kad smo si organizirali predavanja; pa smo tako utvrdili gradivo o izraelsko-palestinskim povijesnim odnosima, evoluciji čovjeka i njegove misli o svom stanju naspram pojavnog, zemlje i univerzuma, a za kraj smo prodiskutirali Darwinov rad i gmo spiku (isprike predavačima/icama na laičkom sjećanju naziva predavanja;)
| 22. 06. 2010.
Da se kao potpuno neinformirani stranac nađete ovih dana u Zagrebu i sudite samo po onome što ovlaš vidite, pomislili biste da s radi o sasvim normalnoj, liberalnoj sredini. Barem što se seksualnog opredjeljenja građana tiče. Na glavnom gradskom Trgu visi velika zastava duginih boja, predsjednik Republike službeno prima organizatore Zagreb Pridea i šalje poruke kojima ni LGBT zajednica ništa javno ne prigovara, javna televizija je u gledanom terminu prikazala spot u kojem se domaći istospolni parovi ljube i još psuju pjevajući refren Lily Allen 'Fuck you', plakati kojima se najavljuje Gay Pride su provokativni, direktni i u svoj kontekst usisavaju državne (policija) i društvene (nogometni navijači) svetinje, mediji objavljuju gole stražnjice u duginih bojama…
Predstavnici Zagreb Pridea kod predsjednika Josipovića. photo: Ured Predsjednika RH, Marija Kundek
Ovdje je borba odradila svoje, sada se povorka ponosa održava komemorativno - u sjećanje na krvave početke - i slavljenički – zbog onoga što se od tada postiglo, pomislio bi taj slučajni prolaznik najzapadnijom zemljom Zapadnog Balkana.
I imao bi krivo. Jednako kao svi oni građani Hrvatske koji dobivaju istu takvu medijski posredovanu sliku i misle ''što više hoće ti pederi''.
