Atmosferičnost 'Tog popodneva' – grafike Kristine Restović
| 06. 10. 2010.
Do 10. listopada u intimnom prostoru Kabineta grafike HAZU stanuju grafike Kristine Restović, splitske grafičarke kojoj je u središtu umjetničkog interesa vizualnost svakodnevice.
Tako motivi njenih grafika (vrećice šećera, more, nakit, japanke) – dobivaju novo značenje – samim izborom autorice preneseni su iz "običnog" svijeta u svijet umjetnosti. Izbor tehnike uspostavlja dodatnu vezu sa svakodnevicom – grafika je umjetnost multioriginala i omogućava ponavljanje koje je prisutno i u zbilji (ponavljanje vrećica šećera u kafiću!) te je upravo grafika tehnika koju najčešće viđamo – na plakatima, reklamnim letcima, jelovnicima i cjenicima – u urbanoj sredini.
Koristeći metalnu matricu grafika Kristine Restović zadržava ljudski faktor u proizvodnom procesu – svaki je otisak nešto drukčiji od drugih otisaka s iste ploče, a urezi i doslovno funkcioniraju kao autoričin rukopis.
Kristina Restović / grafike / 15. 9. – 10. 10. 2010.
Niz grafika objedinjenih naslovom Tog popodneva donosi splet manje ili više poznatih znakova i simbola povezanih atmosferom sparnoga ljetnog popodneva što najbolje formulira autorica: "Ljetno poslijepodne svojevrsno je utrnuće u kojem promatraš kako stvari prolaze i klize pored i kroz tebe i ne trebaš ih otimati, posjedovati, kupovati, to je stvarno 'fenomen daljine ma koliko bliz bio'".
Pojedini elementi se oslobađaju jednoznačnosti koju im nameće kontekst i asocijativnim nizanjem nastaju nova značenja.
Tu su, među ostalim, i ventilator, izum 20. stoljeća koji brenči u vrijeme popodnevne sieste, dječaci napuhanih obraza koji asociraju na antičke ili renesansne putte, skakač jasnih kontura izvorno na antičkom grobu u Paestumu, japanke, neizostavni modni pečat ljeta te skupina žena odjevenih po ljetnoj modi početka 20. stoljeća među kojima, začudno, stoji i noj.
Svaki od dotičnih predmeta ima svoje konotativno značenje koje se godinama taloži u predodžbi o predmetu. Različiti vizualni podražaji tako se stapaju u tvorbi atmosfere i dobivaju nove semantičke i kompozicijske vrijednosti; skakač, primjerice, nije fiksiran u kompoziciji, već lebdi, na svakoj grafici drukčije, gubi sepulkralno značenje uz koje je vezan u originalnoj shemi, ali ipak komunicira sa starim značenjem, suprotstavljajući mu se ili ga pojačavajući.
Takvim kombiniranjem motiva oponaša se struktura sjećanja, sinkronijska, nestabilna i slojevita, puna preklapanja, otvorena interpretacijama i prije svega, podložna atmosferičnosti, obojenosti određenim tonom. Boje i doslovno utječu na novo značenje – plava u različitim nijansama (more, nebo, obrisi), ili pak topla žuta i narančasta stapaju svježinu mora i maestrala sa žegom popodneva.
Kako autorica kaže, "slika je češće pitanje nego odgovor" te njezine grafike, mreža osobnih sjećanja, komuniciraju s promatračevim uspomenama i asocijacijama.
Izložba je otvorena do 10. listopada i može se pogledati u Kabinetua grafike HAZU (Hebrangova 1, Zagreb) svakim danom od 10 do 18 sati osim nedjelje i blagdana.
