Na putu - film koji ne vodi nikud

cunterview.net | 25. 03. 2010.

Zrinka Cvitešić kao Luna i Leon Lučev kao Amar

Ako ste mislili da je nemoguće napraviti ljubavni film s Vehabijama – prevarili ste se.

Jasmili Žbanić je to pošlo za rukom: film koji je mogao/trebao biti zanimljiva kritika vehabizma, postao je banalna pričao o mladom paru i Vehabijama koje su ih nakratko razdvojile.

Razočaranje je još veće ako se prisjetimo njezinog ranijeg ostvarenja – Grbavice, filma koji je oduševio i kritiku i publiku. Na putu je, međutim, totalni promašaj – film je nedorečen, uvredljivo površan. Žbanić kao da je htjela i vrapca u ruci i goluba na grani: htjela se dotaći bitne teme, ali se uplašila uhvatiti u koštac s njom, pa ju je, za potrebe filma, izmjestila iz konteksta i stavila u potpuno egzotično okruženje (Jablaničko jezero) kojim trenutne političke probleme Bosne i Hercegovine pokušava depolitizirati i učiniti vječnima.

Uostalom, nije slučajno da su glavni likovi zaposleni na sarajevskom aerodromu (stjuardesa i kontrolor leta) jer ih to dodatno dislocira iz bosanskog miljea u kojem bi ljubavna priča itekako morala pasti u drugi plan. Na putu podsjeća upravo na avionsku hranu – na hladne sendviče sa sastojcima koje zbog bljutavosti uopće ne možete prepoznati niti osjetiti. Na kraju treba reći da o tome koliko je film isprazan najbolje govori posljednja, odlučujuća scena, u kojoj vam pažnju umjesto onoga što glavna protagonistkinja Luna (Zrinka Cvitešić) poručuje svom partneru Amaru (Leon Lučev) – plijeni njezin kaput. (3/10)

_{trailer - Na Putu}